Don Karlos interview for Cruising Sweden
Can you begin by telling us your names and what instruments you play?
Band members today are Jurica Štelma (double bass), GvozdenŠop (lead guitar), Kruno Krapec (drums) and me Karlo Starčević (rhythm guitar and lead singer).
Where can we find you guys on the web?
Well we have our Mississippi Queen official website and also a Mississippi Queen Facebook fan page. There you can inform yourself about our future gigs, projects or anything else.
Give us a brief history of the band for those that doesn’t know you … yet!
The story of Mississippi Queen began in the fall of 1989, in Zagreb, capitol of Croatia. The band was formed by Karlo Starcevic (rhythm guitar, vocal), Renato Zgrablic-Pit (second rhythm guitar, harp, vocals) and Vedran Žanko (lead guitar, vocals), and Jurica Štelma (upright bass).
We played together for over a year, and recorded a few sessions from which tree songs were published on the compilation tape “Rock this town”.
These were first official recordings of Mississippi Queen. 1990 was a very successful year for the band, because no other band ever had that line-up with a slapping bass in Croatia. We had hundreds of concerts and several appearances on national TV. By the end of 1990 Vedran left the band, and from that period on, Pit took the lead guitar.
The next couple of years, the band performs as a trio, but just one session was recorded in that period. Those tree songs came out as bonus tracks on the first album, “Golden years” in 1993. At that time, two new musicians joined the band, Gorana Cehic (fiddle and vocals) and Igor Balent (drums).
This album features the first self-penned song of Mississippi Queen, but no record company showed any interest in it at that moment, so we produced it ourselves.
After a year, the drummer left the band, so we decided to proceed as a trio again. The next album, “Ten Years After” was recorded in 1999, with all cover songs, similar to what we usually play on concerts.
But after a few years, the band got fed up with doing covers. We wanted to perform our own songs, and find an audience that would appreciate that. So we started to write and the album “Did You Say Love” is now a fact.
The CD was entirely recorded at the Lightning Recording Studio in Berlin in 2004 for Rhythm Bomb Records with Ivan Semes-Sammy on the lead guitar.
The things started to steam up for the band ’cause the critics were great, and we took part of the festivals and clubs around Europe in 2008.
Sammy left the band, and Axel Praefcke took on the lead guitar. With him, we recorded a new album “Rock-a-Billy Heaven Bound” with Rhythm Bomb Records. This album got great reviews, but we’we decided that it’s time for changes again.
We gained the drummer and new picker, tryin’ to reach a stronger sound and more power. With that new sound, we’re recording our 5th album and again for our home label Rhythm Bomb Records.
How does your newest songs differ from your older material?
In the beginning, we were making songs that were maybe a little ”too much” for the r’billy crowd. There’s no too much people who carefully listen to the songs, and the tricks we’ve played in it. It’s more about rhythmicle songs for dancing. So with this new album, we offer that.
Let’s say like this – I write songs from the hart, and then I rearrange them, so they easily reach the specific audience. Many of my songs where bluesy or country when I wrote them, but now they are boppers.
What are you most proud of with your music?
When someone tells me that our song is a hit on his chart. Doesn’t matter if it’s only in his room or car, but that means that we’ve reached his soul, and that’s what is all about. It means more to me, than to be famous!
The funniest thing that has happened to you guys at the gigs or tours?
- Huh … we’re so long in this thing, so I can’t even remember all the stuff so I’ll point the last one.
- It happened a month ago at Cruiser Spring Bounce. I was really sick and my legs and hands wasn’t in a good condition due to Guillain-Baré syndrome, I could barely walk.
And during the stage act, I almost felt down three times. I looked like Forest Gump in this scene when he was dancing in front of Elvis :)
I think everyone thought I was dead drunk! Anyways, we did a great gig, and when we came home I was hospitalized.
Your best and worst memories from your latest tour or gig?
The best would be talking to my teenage idol Crazy Cavan and the guys, again after 23 years, and remembering their first visit to Croatia, and the worst would definitely be my sickness, and the trouble to reach the toilet through the stairway.
Are you selling music online? If so, what do you think about the illegal music download, and how does that affect you?
We are selling CD’s online, but not downloads. But I wouldn’t have a problem with that. Then some, I don’t think illegal downloads does any harm to our music. If you’re doing a good music, people will hear it, come to your gig, and then buy original CD, ‘coz they’ll know it’s not wasting the money.
We’re to small, and it’s our benefit if we reach the crowd, even with illegal downloads.
Where can we buy your music?
You can buy our CD’s from official shop of our label ”Rhythm Bomb Records”, and also directly from us.
Are you planning a tour? If so, tell us more about it ‘coz we know that there are a lot of people wanting to see you guys live after reading this …
We have plans for a summer European tour in late July and August. It will be two weeks long, and we will play in Slovenia, Austria and Germany but you can get more info on our web page Mississippi Queen :)
Band members today are Jurica Štelma (double bass), GvozdenŠop (lead guitar), Kruno Krapec (drums) and me Karlo Starčević (rhythm guitar and lead singer).
Where can we find you guys on the web?
Well we have our Mississippi Queen official website and also a Mississippi Queen Facebook fan page. There you can inform yourself about our future gigs, projects or anything else.
Give us a brief history of the band for those that doesn’t know you … yet!
The story of Mississippi Queen began in the fall of 1989, in Zagreb, capitol of Croatia. The band was formed by Karlo Starcevic (rhythm guitar, vocal), Renato Zgrablic-Pit (second rhythm guitar, harp, vocals) and Vedran Žanko (lead guitar, vocals), and Jurica Štelma (upright bass).
We played together for over a year, and recorded a few sessions from which tree songs were published on the compilation tape “Rock this town”.
These were first official recordings of Mississippi Queen. 1990 was a very successful year for the band, because no other band ever had that line-up with a slapping bass in Croatia. We had hundreds of concerts and several appearances on national TV. By the end of 1990 Vedran left the band, and from that period on, Pit took the lead guitar.
The next couple of years, the band performs as a trio, but just one session was recorded in that period. Those tree songs came out as bonus tracks on the first album, “Golden years” in 1993. At that time, two new musicians joined the band, Gorana Cehic (fiddle and vocals) and Igor Balent (drums).
This album features the first self-penned song of Mississippi Queen, but no record company showed any interest in it at that moment, so we produced it ourselves.
After a year, the drummer left the band, so we decided to proceed as a trio again. The next album, “Ten Years After” was recorded in 1999, with all cover songs, similar to what we usually play on concerts.
But after a few years, the band got fed up with doing covers. We wanted to perform our own songs, and find an audience that would appreciate that. So we started to write and the album “Did You Say Love” is now a fact.
The CD was entirely recorded at the Lightning Recording Studio in Berlin in 2004 for Rhythm Bomb Records with Ivan Semes-Sammy on the lead guitar.
The things started to steam up for the band ’cause the critics were great, and we took part of the festivals and clubs around Europe in 2008.
Sammy left the band, and Axel Praefcke took on the lead guitar. With him, we recorded a new album “Rock-a-Billy Heaven Bound” with Rhythm Bomb Records. This album got great reviews, but we’we decided that it’s time for changes again.
We gained the drummer and new picker, tryin’ to reach a stronger sound and more power. With that new sound, we’re recording our 5th album and again for our home label Rhythm Bomb Records.
How does your newest songs differ from your older material?
In the beginning, we were making songs that were maybe a little ”too much” for the r’billy crowd. There’s no too much people who carefully listen to the songs, and the tricks we’ve played in it. It’s more about rhythmicle songs for dancing. So with this new album, we offer that.
Let’s say like this – I write songs from the hart, and then I rearrange them, so they easily reach the specific audience. Many of my songs where bluesy or country when I wrote them, but now they are boppers.
What are you most proud of with your music?
When someone tells me that our song is a hit on his chart. Doesn’t matter if it’s only in his room or car, but that means that we’ve reached his soul, and that’s what is all about. It means more to me, than to be famous!
The funniest thing that has happened to you guys at the gigs or tours?
- Huh … we’re so long in this thing, so I can’t even remember all the stuff so I’ll point the last one.
- It happened a month ago at Cruiser Spring Bounce. I was really sick and my legs and hands wasn’t in a good condition due to Guillain-Baré syndrome, I could barely walk.
And during the stage act, I almost felt down three times. I looked like Forest Gump in this scene when he was dancing in front of Elvis :)
I think everyone thought I was dead drunk! Anyways, we did a great gig, and when we came home I was hospitalized.
Your best and worst memories from your latest tour or gig?
The best would be talking to my teenage idol Crazy Cavan and the guys, again after 23 years, and remembering their first visit to Croatia, and the worst would definitely be my sickness, and the trouble to reach the toilet through the stairway.
Are you selling music online? If so, what do you think about the illegal music download, and how does that affect you?
We are selling CD’s online, but not downloads. But I wouldn’t have a problem with that. Then some, I don’t think illegal downloads does any harm to our music. If you’re doing a good music, people will hear it, come to your gig, and then buy original CD, ‘coz they’ll know it’s not wasting the money.
We’re to small, and it’s our benefit if we reach the crowd, even with illegal downloads.
Where can we buy your music?
You can buy our CD’s from official shop of our label ”Rhythm Bomb Records”, and also directly from us.
Are you planning a tour? If so, tell us more about it ‘coz we know that there are a lot of people wanting to see you guys live after reading this …
We have plans for a summer European tour in late July and August. It will be two weeks long, and we will play in Slovenia, Austria and Germany but you can get more info on our web page Mississippi Queen :)
Buster review for "Rockabilly Heaven Bound"
Rock-a-Billy Heaven Bound by Croatian rockabilly trio Mississippi Queen is already a few years old, but that hardly matters. It hardly matters to me because the band and its music—and this CD—are very new to me since I just learned about them a couple of months ago when a reader left a comment here on the blog suggesting I check them out. But even more so, it hardly matters that this record is a couple years old already because it is so amazingly authentic sounding that you’d be hard pressed to believe it wasn’t 60 years old if I hadn’t have just told you. Mississippi Queen has certainly done their rockabilly and hillbilly boogie homework. This record is full of mostly original material that sounds for all the world like it was written in 1954. And the band—Jurica Stelma on upright bass, Axel Praefcke on lead guitar, and Karlo Starcevic on acoustic guitar and vocals—delivers this material with 100% pure southern American rockabilly energy.
Starcevic has a rough, deep country voice that’s perfectly suited for this material. In it you hear echoes of Elvis, of course, but he’s not trying to imitate Elvis. He just sings with a rough honesty that makes his delivery completely convincing.
Meanwhile, Praefcke plays wonderful lead guitar lines throughout. He weaves his riffs in and around the vocals and never gets in the way. When he steps out to take a lead solo break he’s inventive and exciting. I have really enjoyed listening to his guitar playing and I’m quite impressed with the grasp he has on the country styles that morphed together to form rockabilly guitar playing. He does an amazing job throughout the record.
And through it all, Stelma is usually left to provide both the bottom end and the percussion since only a few of the songs on the disc have drums on them. And those that do feature drums seem only to have a single snare drum keeping the backbeat—no fancy drum fills, no cymbals…I don’t think there’s even a kick drum on these songs. And if the drum is used on a song, it’s usually mixed so far back that you don’t really notice it. In fact, I had to listen with headphones to be sure I was hearing what I thought I might be hearing on some songs. And to be honest, I’m still not entirely sure if I’m hearing a drum or something like Starcevic hitting his palm on his acoustic guitar as he plays.
Whatever the case, it means that it’s pretty much up to Stelma’s slap-bass technique to provide the percussion and he’s more than up to the task. A great job indeed and he never veers off into the excessive slap style that some modern players get caught up in. He just gives the songs what they need and provides a rich and tight bottom end for the recordings.
All of this contributes to the incredible authenticity of this record. Just like the early Elvis Sun recordings, these guys prove that you don’t have to have drums smashing through the entire record in order to create rock and roll energy. While I love a strong snare smack in my rockabilly too–like the Burnett Brothers used on the classic Rock and Roll Trio recordings–this type of more hillbilly flavored simplicity really strikes a chord with me.
Add to all of that the recording techniques these guys used. All tracks were recorded at Lightning Recorders in Berlin by engineer Ike Stoye. They don’t give the details of the methods they used, but whether through using vintage equipment or some sort of post-production techniques, they added the slightest distortion to the recordings. It’s most noticeable on the vocals and the lead guitar. It’s not like a 60s distortion or even quite as heavy as Setzer’s distortion sound. Rather it’s a distortion that sounds like the result of vintage equipment that just didn’t make the clean recordings that today’s gear makes. So whether they really used vintage gear or added the sound with post production doesn’t really matter. What matters is that they nailed the sound. It really sounds like an old recording.
Unless I miss my count, there are three cover tunes on this record, including one of my favorite rockabilly numbers, Hal Harris’ “I’m Through,” and the band does a fine job on that and all of the covers. But what’s uncanny is how well their originals fold in with these covers. Starcevic wrote most of the songs, but Stelma’s “Face In A Crowd” stands up just as well as all of the others.
In trying to choose a standout cut or two, I find I can’t really do it. The record is strong from beginning to end and I’ve thoroughly enjoyed listening to it multiple times. The band even offers up what may just be my new favorite rockabilly Christmas song with “Rockin’ Boppin’ Christmas” which closes the disc.
I really enjoy many styles of rockabilly, but I have to admit to having a special place in my heart for the more hillbilly-leaning material. If you have the same weakness, you won’t find a better CD, if you ask me.
This CD has me hoping for a new Mississippi Queen record before too long. The record was released on Rhythm Bomb Records out of London and I hope they see fit to support another project by these guys. In the meantime, we have this CD to enjoy.
My recommendation: Don’t just buy this CD, rush out and buy it now! You will not be disappointed!
Author: Buster Fayte
Starcevic has a rough, deep country voice that’s perfectly suited for this material. In it you hear echoes of Elvis, of course, but he’s not trying to imitate Elvis. He just sings with a rough honesty that makes his delivery completely convincing.
Meanwhile, Praefcke plays wonderful lead guitar lines throughout. He weaves his riffs in and around the vocals and never gets in the way. When he steps out to take a lead solo break he’s inventive and exciting. I have really enjoyed listening to his guitar playing and I’m quite impressed with the grasp he has on the country styles that morphed together to form rockabilly guitar playing. He does an amazing job throughout the record.
And through it all, Stelma is usually left to provide both the bottom end and the percussion since only a few of the songs on the disc have drums on them. And those that do feature drums seem only to have a single snare drum keeping the backbeat—no fancy drum fills, no cymbals…I don’t think there’s even a kick drum on these songs. And if the drum is used on a song, it’s usually mixed so far back that you don’t really notice it. In fact, I had to listen with headphones to be sure I was hearing what I thought I might be hearing on some songs. And to be honest, I’m still not entirely sure if I’m hearing a drum or something like Starcevic hitting his palm on his acoustic guitar as he plays.
Whatever the case, it means that it’s pretty much up to Stelma’s slap-bass technique to provide the percussion and he’s more than up to the task. A great job indeed and he never veers off into the excessive slap style that some modern players get caught up in. He just gives the songs what they need and provides a rich and tight bottom end for the recordings.
All of this contributes to the incredible authenticity of this record. Just like the early Elvis Sun recordings, these guys prove that you don’t have to have drums smashing through the entire record in order to create rock and roll energy. While I love a strong snare smack in my rockabilly too–like the Burnett Brothers used on the classic Rock and Roll Trio recordings–this type of more hillbilly flavored simplicity really strikes a chord with me.
Add to all of that the recording techniques these guys used. All tracks were recorded at Lightning Recorders in Berlin by engineer Ike Stoye. They don’t give the details of the methods they used, but whether through using vintage equipment or some sort of post-production techniques, they added the slightest distortion to the recordings. It’s most noticeable on the vocals and the lead guitar. It’s not like a 60s distortion or even quite as heavy as Setzer’s distortion sound. Rather it’s a distortion that sounds like the result of vintage equipment that just didn’t make the clean recordings that today’s gear makes. So whether they really used vintage gear or added the sound with post production doesn’t really matter. What matters is that they nailed the sound. It really sounds like an old recording.
Unless I miss my count, there are three cover tunes on this record, including one of my favorite rockabilly numbers, Hal Harris’ “I’m Through,” and the band does a fine job on that and all of the covers. But what’s uncanny is how well their originals fold in with these covers. Starcevic wrote most of the songs, but Stelma’s “Face In A Crowd” stands up just as well as all of the others.
In trying to choose a standout cut or two, I find I can’t really do it. The record is strong from beginning to end and I’ve thoroughly enjoyed listening to it multiple times. The band even offers up what may just be my new favorite rockabilly Christmas song with “Rockin’ Boppin’ Christmas” which closes the disc.
I really enjoy many styles of rockabilly, but I have to admit to having a special place in my heart for the more hillbilly-leaning material. If you have the same weakness, you won’t find a better CD, if you ask me.
This CD has me hoping for a new Mississippi Queen record before too long. The record was released on Rhythm Bomb Records out of London and I hope they see fit to support another project by these guys. In the meantime, we have this CD to enjoy.
My recommendation: Don’t just buy this CD, rush out and buy it now! You will not be disappointed!
Author: Buster Fayte
Interview sa Karlom Starčevićem, frontmenom benda!
Na samom početku da se osvrnemo na jedini rockabilly festival u Hrvatskoj Tear it Up!
Nakon što ste prije četiri godine svirali na Tear it Up! festivalu opet ste tu. Što možete reči o samom festivalu? Da li se popularizirao?
Očito je da festival svakom godinom postaje sve popularniji i ove godine mi se čini da je bio daleko najači do sada. Kažu da svaki novi projekt tog oblika treba oko 5 godina, da bi se pokazalo. Ova godina je definitivno potvrdila uspješnost "Tear it up!" festivala i čestitam svom kolegi Kruni Krapecu na tome.
Kakva je posjećenost festivala? Da li većinu posjetioca čini stara ekipa ili je rockabilly poklonika iz godine u godinu sve više?
Posjećenost svake godine raste, ali o egzaktnim brojkama bi se ipak trebalo pričati sa nekim kompetentnijim. Ono što mogu potvrditi sa sigurnošću jeste da oni koji su jednom bili, vraćaju se svake godine i sa sobom dovode novu ekipu.
Je li se ove godine našao pokoji Pink Cadillac na festivalu pošto znamo da ukoliko netko dođe sa vintage autom ima slobodno nocenje?
I po tome je ova godina bila najatraktivnija do sada, jer je dosta ekipe došlo sa oldtimerima. Svi koji bi voljeli "provjeriti pile", a i samu atmosferu, predlažem istraživanje youtube-a, gdje su postavljeni klipovi.
Vi ste na sceni vec pune 23 godine. Kako je sve to krenulo, tko je u biti Mississippi Queen i otkuda ideja za imenom?
Pa zbog toliko godina na sceni, vjerujem da je za mnoge to "stara priča", ali evo da ponovimo. Kao ekipa, bili smo već "dokazani" rockabilly-i, sa manjim muzičkim iskustvima po drugim bendovima,a najviše po tulumima uz gitaru ili doowopanje, pa smo nakon odsluženja vojnog roka zaključili da bi to mogli nekako oplemeniti i dati mu ime. Tako je nastao Mississippi Queen. Priča oko imena je interesantna jer smo to učinili na originalni način napravivši listu prijedloga i anketu među ekipom. Najviše glasova je skupio MQ. Originalna postava je bila u sastavu: Starčević Karlo(ritam gitara), Renato Zgrablić-Pit(ritam gitara,usna harmonika), Vedran Žanko(solo gitara) i Jurica Štelma(kontrabas). Sadašnja postava,uz Juru i mene,su još Gvozden Šop(gitara) i Kruno Krapec(bubanj)
Kako su izgledali vaši prvi koraci i otukda je uopće došla ta ljubav prema rockabilly glazbi?
Tko su Vam bili glazbeni uzori?
Sve oko MQ je krenulo mojim dolaskom iz vojske (odsluženje vojnog roka u JNA). U to vrijeme, Pit, Vedran i Kruno Katulić su već odradili par manjih nastupa kao trio bez imena, a repertoarom blues-country. Meni se to jako dopalo i na prvom sastanku smo odlučili, da svatko u svojoj omiljenoj grani glazbe "donese" par pjesama. Pit je bio svestran, Vedran bluzer-rnr, Kruno country-doowop,a ja rockabilly. Tako, na samim počecima, MQ nije bio striktno rockabilly bend, ali ubrzo odlaskom Krune i dolaskom Jurice sa kontrabasom, bend je iskristalizirao sound, koji smo tada nazivali "Outlawbilly", kao spoj outlaw countrya i rockabillya. Zaljubljivanje prema toj vrsti glazbe je individualno i neznam kako je došlo kod mojih kolega, ali krivac za moje uplovljavanje u te vode je frend iz škole, Mario Korelac-Divljak. U to vrijeme je bilo teško doći do bilo kakve glazbe tog stila, tako da su nam glazbeni uzori bili uvjetovani rijetkim pločama koje bi netko donio iz vana, ili onima koje je bilo moguće kupiti i kod nas, a to je bilo samo par izvodžača kao što je: najpoznatija Sun petorka, Stray Cats(Gonna ball), Matchbox, Shakin' Stevens. Kasnije kad smo se uspjeli opskrbiti nekim pločama iz vana, pali smo pod utjecaj neorockabilly-a preko Crazy Cavana,Jetsa,Polecatsa,Shakin' Pyramidsa itd...
Možete li prokomentirati kako je izgledao Mississippi Queen kroz povijest, od prvog do zadnjeg albuma?
Na prvim snimkama(kompilacija "Rock this town") bio je to kvartet bez bubnja. Potom tri pjesme, koje su objavljene kao bonus na"Golden Years" kao trio bez bubnja, dok su druge stvari na albumu snimljene kao kvintet sa bubnjem(Igor Balent) i violinom(Gorana Čehić). Onda smo na albumu "Ten Years After" opet bili trio bez bubnja."Did You Say Love?" je snimljen kao trio,s novim gitaristom(Ivan Semeš). Četvrti album,"Rockabilly Heaven Bound", opet s novim gitaristom(Axel Prefacke) kao trio, ali ovaj put sa nadosnimljenim bubnjem na nekoliko pjesama(Axel), što nas je ponukalo da uvedemo bubanj u stalnu postavu.
Kako ste zadovoljni s prijemom albuma "Rock-a-billy Heaven Bound"i kada možemo očekivati neke nove stvari?
Taj album je definitivno do sada naš najbolji uradak, a tako je ocjenjen i od kritike i publike. Nove stvari se uhodavaju i nadam se da neće proći puno vremena do izlaska našeg novog cd-a.
Rockabilly scena u Hrvata i opčenito u regiji. Ima li velike razlike i postoji li ona uopće?
Ako govorimo o bendovima, scena je jača nego ikad. Postoji masa bendova koji sviraju rockabilly ili bliske stilove, kako u HR tako i u SRB i SLO.Jedino Bosna malo zaostaje sa samo dva sajko benda,ali to je od uvijek bio dio njihovog šarma
Kakva je ponuda i potražnja za rockabilly svirkama trenutno u Hrvatskoj?
Pa moram priznati da je potražnja dobra.Sve je više lokala i klubova koji ugošćuju RBilly bendove, a to je mislim uzrokovano sve većom segregacijom u glazbi i težnjom da čovjek čuje bilo što samo da "živi ljudi sviraju", da su prisutne gitare i da se osjeti energija koja ne potencira "razbijanje čaša".
Svirali ste dosta i u inozemstvu. Da li možete usporediti publiku ovdje i vani?
Da. Vani je publika pretežno vrlo profilirana, a kod nas je takve malo. Kod nas na koncerte većinom dolaze ljudi kojima je to simpatično,a neznaju previše o toj vrsti glazbe.
Kako mladima približiti rockabilly muziku u današnjem svijetu komercijale odnosno "mainstrem-a", da li uopce prepoznaju taj žanr ili misle da je "rockabilly" pojam za neki space shuttle .
Mislim da svojom, od nedavno, sveprisutnošću na (još uvijek underground) sceni, činimo sve što je potrebno.Uz to,velikom zaslugom Roberta Marekovića, radio voditelja na HR2, postoji dovoljno "reklame" našeg muzičkog ukusa, a mladi su skloni eksperimentiranju i sami se isprofiliraju,ako se prepoznaju u nečemu. Samo trebamo i dalje pristupati tome što radimo, srcem i dobrim vibracijama.
I za kraj kakvi su vam planovi za budučnost i imate li neku poruku za čitaoce?
Planovi su jednostavni, nastaviti dalje raditi ono što volim i gurati dokle ide...
Nakon što ste prije četiri godine svirali na Tear it Up! festivalu opet ste tu. Što možete reči o samom festivalu? Da li se popularizirao?
Očito je da festival svakom godinom postaje sve popularniji i ove godine mi se čini da je bio daleko najači do sada. Kažu da svaki novi projekt tog oblika treba oko 5 godina, da bi se pokazalo. Ova godina je definitivno potvrdila uspješnost "Tear it up!" festivala i čestitam svom kolegi Kruni Krapecu na tome.
Kakva je posjećenost festivala? Da li većinu posjetioca čini stara ekipa ili je rockabilly poklonika iz godine u godinu sve više?
Posjećenost svake godine raste, ali o egzaktnim brojkama bi se ipak trebalo pričati sa nekim kompetentnijim. Ono što mogu potvrditi sa sigurnošću jeste da oni koji su jednom bili, vraćaju se svake godine i sa sobom dovode novu ekipu.
Je li se ove godine našao pokoji Pink Cadillac na festivalu pošto znamo da ukoliko netko dođe sa vintage autom ima slobodno nocenje?
I po tome je ova godina bila najatraktivnija do sada, jer je dosta ekipe došlo sa oldtimerima. Svi koji bi voljeli "provjeriti pile", a i samu atmosferu, predlažem istraživanje youtube-a, gdje su postavljeni klipovi.
Vi ste na sceni vec pune 23 godine. Kako je sve to krenulo, tko je u biti Mississippi Queen i otkuda ideja za imenom?
Pa zbog toliko godina na sceni, vjerujem da je za mnoge to "stara priča", ali evo da ponovimo. Kao ekipa, bili smo već "dokazani" rockabilly-i, sa manjim muzičkim iskustvima po drugim bendovima,a najviše po tulumima uz gitaru ili doowopanje, pa smo nakon odsluženja vojnog roka zaključili da bi to mogli nekako oplemeniti i dati mu ime. Tako je nastao Mississippi Queen. Priča oko imena je interesantna jer smo to učinili na originalni način napravivši listu prijedloga i anketu među ekipom. Najviše glasova je skupio MQ. Originalna postava je bila u sastavu: Starčević Karlo(ritam gitara), Renato Zgrablić-Pit(ritam gitara,usna harmonika), Vedran Žanko(solo gitara) i Jurica Štelma(kontrabas). Sadašnja postava,uz Juru i mene,su još Gvozden Šop(gitara) i Kruno Krapec(bubanj)
Kako su izgledali vaši prvi koraci i otukda je uopće došla ta ljubav prema rockabilly glazbi?
Tko su Vam bili glazbeni uzori?
Sve oko MQ je krenulo mojim dolaskom iz vojske (odsluženje vojnog roka u JNA). U to vrijeme, Pit, Vedran i Kruno Katulić su već odradili par manjih nastupa kao trio bez imena, a repertoarom blues-country. Meni se to jako dopalo i na prvom sastanku smo odlučili, da svatko u svojoj omiljenoj grani glazbe "donese" par pjesama. Pit je bio svestran, Vedran bluzer-rnr, Kruno country-doowop,a ja rockabilly. Tako, na samim počecima, MQ nije bio striktno rockabilly bend, ali ubrzo odlaskom Krune i dolaskom Jurice sa kontrabasom, bend je iskristalizirao sound, koji smo tada nazivali "Outlawbilly", kao spoj outlaw countrya i rockabillya. Zaljubljivanje prema toj vrsti glazbe je individualno i neznam kako je došlo kod mojih kolega, ali krivac za moje uplovljavanje u te vode je frend iz škole, Mario Korelac-Divljak. U to vrijeme je bilo teško doći do bilo kakve glazbe tog stila, tako da su nam glazbeni uzori bili uvjetovani rijetkim pločama koje bi netko donio iz vana, ili onima koje je bilo moguće kupiti i kod nas, a to je bilo samo par izvodžača kao što je: najpoznatija Sun petorka, Stray Cats(Gonna ball), Matchbox, Shakin' Stevens. Kasnije kad smo se uspjeli opskrbiti nekim pločama iz vana, pali smo pod utjecaj neorockabilly-a preko Crazy Cavana,Jetsa,Polecatsa,Shakin' Pyramidsa itd...
Možete li prokomentirati kako je izgledao Mississippi Queen kroz povijest, od prvog do zadnjeg albuma?
Na prvim snimkama(kompilacija "Rock this town") bio je to kvartet bez bubnja. Potom tri pjesme, koje su objavljene kao bonus na"Golden Years" kao trio bez bubnja, dok su druge stvari na albumu snimljene kao kvintet sa bubnjem(Igor Balent) i violinom(Gorana Čehić). Onda smo na albumu "Ten Years After" opet bili trio bez bubnja."Did You Say Love?" je snimljen kao trio,s novim gitaristom(Ivan Semeš). Četvrti album,"Rockabilly Heaven Bound", opet s novim gitaristom(Axel Prefacke) kao trio, ali ovaj put sa nadosnimljenim bubnjem na nekoliko pjesama(Axel), što nas je ponukalo da uvedemo bubanj u stalnu postavu.
Kako ste zadovoljni s prijemom albuma "Rock-a-billy Heaven Bound"i kada možemo očekivati neke nove stvari?
Taj album je definitivno do sada naš najbolji uradak, a tako je ocjenjen i od kritike i publike. Nove stvari se uhodavaju i nadam se da neće proći puno vremena do izlaska našeg novog cd-a.
Rockabilly scena u Hrvata i opčenito u regiji. Ima li velike razlike i postoji li ona uopće?
Ako govorimo o bendovima, scena je jača nego ikad. Postoji masa bendova koji sviraju rockabilly ili bliske stilove, kako u HR tako i u SRB i SLO.Jedino Bosna malo zaostaje sa samo dva sajko benda,ali to je od uvijek bio dio njihovog šarma
Kakva je ponuda i potražnja za rockabilly svirkama trenutno u Hrvatskoj?
Pa moram priznati da je potražnja dobra.Sve je više lokala i klubova koji ugošćuju RBilly bendove, a to je mislim uzrokovano sve većom segregacijom u glazbi i težnjom da čovjek čuje bilo što samo da "živi ljudi sviraju", da su prisutne gitare i da se osjeti energija koja ne potencira "razbijanje čaša".
Svirali ste dosta i u inozemstvu. Da li možete usporediti publiku ovdje i vani?
Da. Vani je publika pretežno vrlo profilirana, a kod nas je takve malo. Kod nas na koncerte većinom dolaze ljudi kojima je to simpatično,a neznaju previše o toj vrsti glazbe.
Kako mladima približiti rockabilly muziku u današnjem svijetu komercijale odnosno "mainstrem-a", da li uopce prepoznaju taj žanr ili misle da je "rockabilly" pojam za neki space shuttle .
Mislim da svojom, od nedavno, sveprisutnošću na (još uvijek underground) sceni, činimo sve što je potrebno.Uz to,velikom zaslugom Roberta Marekovića, radio voditelja na HR2, postoji dovoljno "reklame" našeg muzičkog ukusa, a mladi su skloni eksperimentiranju i sami se isprofiliraju,ako se prepoznaju u nečemu. Samo trebamo i dalje pristupati tome što radimo, srcem i dobrim vibracijama.
I za kraj kakvi su vam planovi za budučnost i imate li neku poruku za čitaoce?
Planovi su jednostavni, nastaviti dalje raditi ono što volim i gurati dokle ide...
Review for "Golden Years"
Mississippi Queen are the oldest rockabilly bend in Croatia. There start to rockin' in late 1989', and their first album are "Golden Years". On "Golden Years" Mississippi Queen were Gorana Cehic(fiddle, vocal), Igor Balent(drums), Jurica Štelma(double bass), Renato Zgrablic-Pit(lead guitar) and frontman Karlo Starcevic(rhythm guitar, vocal). First track on album "Golden Years" are one of most popular Johnny Cash song Cry Cry Cry. Song start with cool slap-bass lick and solo on guitar is really cool. Karlo have very strong vocal which make that cover exellent. Whole album are fill with cover's and just one author's song "Walkin' Thorough My Mind" writen by Karlo Starčević. But "Golden Years" were their first album so i could tell that guys from Mississippi Queen play very good. Every cover had some now stuff which sit's very well in my ears. Songs of Burnette trio 'Oh Baby Baby' are one of the best ever hear and if you listen "Who's That Knockin'" you make your day automatically happier. I dont know how some of Crotian label not recognize that talent and do production of album.
Review for "Rockabilly Heaven Bound"
CROATIAN
Dečki iz Mississippi Queena ne samo da su prihvatili moj dobronamjerni savjet sa prošle recenzije njihovog albuma iz 2005. godine,nego su i napravili nešto dobro s njim.Rekao sam im da poslušaju svoje kolege iz Rhythm Bomba i da će time podići svoju kvalitetu stepenicu više, izvesti iz granica Hrvatske i otvoriti cijelom svijetu. Frontmen „od prvog sata“ Karlo Starčević(pjevač,autor,gitarist) i Jurica Štelma (kontrabas),su se pozdravili sa svojim starim gitaristom i dovođenjem u bend Axela Prefackea, mislim, ostvarili svoj transfer života. Ovaj čovjek, kao i snimatelj Ike Stoye, dio su RBR već desetljećima i uveliko su zaslužni za činjenicu,da je najnoviji cd,naboljeg i najrokerskijeg hrvatskog rockabilly tria,ovaj put,dar za naše oči i uši. Sa zadovoljstvom prihvaćamo poziv pjesmom „We're gonna bop“ i odmah je jasno da se rad u Lightning Recording Studio u Berlinu,isplatio.Perfektni početak albuma, ispunjenog uglavnom autorskim pjesmama,koje s lakoćom pariraju obradama(Roy Orbison“One more time", Roy Drusky"Alone With You " i Hall Harris"I'm Through"). Rockabilly raj,sa svim tim muzičkim herojima,je definitivno dobro mjesto za biti.(kad Elvis konobari,očito je da nitko ne traži „povratnu kartu“). Možda R'n'R biseri kao :„Faced against the wall', "Bop a Loo" i „You're Gonna Miss Her“,mogu služiti kao mamac na ostanak? Ili u rockabilly-country stilu:“I did The Time“, "Face in the crowd" i "Liguor"? Samo Bog zna…ali u svakom slučaju,ne planiramo ih još posjetiti,jer imamo odličan „Rockin' Boppin' Christmas“ na našem kalendaru! Postava Mississippi Queena Jurica Štelma - Kontrabas Karlo Starčević - Ritam gitara, Vokal Axel Praefcke - Solo gitara |
ENGLISH
The guys from Mississippi Queens did not only take my well mean advise from than (cd review '"Did you say love") but they did something good with it. For them to take a look and listen to there college at Rhythm Bomb Records, would take there musical skills a level higher and a push in there Croatia back and bring there music even over the border. Frontman, from the first hour, Karlo Starcevic/singer-songwriter-gitarist and upright bassplayer Jurica Stelma wave goodby to there leadgitarist and with getting Axel Praefcke in the band they did I gues the transfer of there lives. This man, just like recording engineer Ike Store , belongs to the RBR furnitur for centuries. And they are both in big ways responsible for the fact that the latest longplayer of Croatia's finest and rockinest Rockabilly trio this time a pleasure is for our eyes and ears. With pleasure we accept the invitation of 'We're gonna Bop'-34 min and 44 sec- and its almost inmiddiatly clear that the saying "arbeid macht spass' use to practice in the Lightning Record Studio in Berlin. The perfect opening from the album , that mostly has fresch and home made material that effortless can compete with Orbison's 'one more time", Roy Drusky's "Alone With You "and "I'm Through"( H. Harris) Rockabilly Heaven with all those great "Heroes" is absulutly a great place to stay. Elvis must be making some euro's as a waiter, because obvious nobody considers to get a return ticket. Maybe that rock & Roll pearls like 'Face against the wall', "bop a Loo"and 'You're Gonna Miss Her' can be use as baitor can that be don with Rockabilly /country? ('"I did The Time', "Face in the crowd"en "Liguor") God only knows. We are not planning to visit them yet because we still have a grat "Rockin' Boppin' Christmas 'on our calander!! Mississippi Queen are: Jurica Štelma - Upright Bass Karlo Starčević - Rhythm Guitar, Vocal Axel Praefcke - Lead Guitar |
Interview za jedan sarajevski portal
_
Kao jedan vid promocije rockabilly kulture na Balkanu, odlučio sam se na intervju s hrvatskom grupom Mississippi Queen. Hrvatska rockabilly scena danas je jedna od jačih na Balkanu, kao što ćete vidjeti iz samog intervjua, ima veoma dosta grupa, objavili su odličnu kompilaciju - "CROckabilly" (kao nastavak predratne ploče "Blue Moon"). U BiH danas imamo samo jednu grupu koja njeguje rockabilly (na svoj način), brčanski Voodoo Cadillac, imamo jedan blog koji prati rockabilly dešavanja, http://rockabilly.blogger.ba i to je skoro sve. A prije rata u BiH smo imali odličan rockabilly show na tadašnjem Omladinskom radiju, koji je vodio Edin Kukavica alias Teddy Wilson, imali smo prvi rockabilly festival, a danas... Glavno je da još uvijek ima osoba koje vole i njeguju kulturu pedesetih godina. Zato, mislim, vrijedi ovaj intervju pročitati od početka do kraja... Uživajte...
Nakon ovoliko vremena i svega što je prošlo, kako gledaš na vaše početke rada? Da li je sve počelo kao "dječija igra" ili ste imali neke ozbiljne namjere? Prvi članovi grupe, snimke... kako je sve to tada izgledalo i kako to danas vidite?
Moram priznati da nikad nismo bili opterećeni uspjehom. Jednostavno, uživali smo svirajući i nismo težili izlasku iz klupskih okvira. Vjerovatno smo zato i ostali nepoznati većini Hrvata. Nismo se trudili raditi i snimati autorske pjesme jer smo uvjerenja da ta glazba jednostavno bolje zvuči na engleskom, a onda nije bilo ni smisla slati snimke na radio stanice, jer ako bi i pustile neku našu stvar, nitko nebi ni znao da je to hrvatski bend. Tako smo svirali do 2002. godine kad smo odlučili usporediti to što radimo sa onim što rade ljudi vani. Rezultat toga je bila nova "injekcija" bendu u stilu potpisivanja ugovora za Rhythm Bomb Records i novi početak.
Od kuda ljubav prema rockabilly zvuku? Ko su bili uzori?
Moje "navlačenje" na rockabilly zvuk je sramežljivo počelo u osnovnoj školi kada sam na poklon dobio ploču Elvisa. Naravno, bio je to SUN Session... Iako tada još nisam bio isključiv u odabiru glazbe, primjećujem, uvijek sam na pločama za omiljenu stvar imao neki klasični R'N'R'. Primjer toga je "Rockabilly boys" - Zvijezda, "Moj stari frend ima r'n'r bend", "Nema više benda kao Neoplanti" - Balaševića, "Dišpetožo" - Magazina, "Ulične tuče" - Parnog Valjka itd., a volio sam i bendove kao Animatori, Idoli, pa kasnije i Zabranjeno Pušenje, koji su u svojoj svirci imali dosta segmenata klasičnog R'N'R-a. Totalno navlačenje je došlo tek u drugom srednje, kada je i moj imidž nepovratno otišao u tom smjeru. Ono što je interesantno u mom slučaju je da sam u tu glazbu ušao preko imidža, a ne obratno. Filmovi kao "Briljantin", "Američki grafiti" i "Vatrene ulice", kao i jedan frend iz kvarta su imali presudan utjecaj na mene.
Koliko znam, neki prvi kontakti s rockabilly zvukom, došli u vidu doo wop grupe Rockabilly Kids. Kako je to izgledao i koliko je uticalo na tvoj daljni rad?
Nije to išlo tim redom... Prvi moj kontakt s rockabillyem je bio u bendu Greaseballs. Trebao sam biti lead vokal i dosta dugo smo vježbali kod Viduke u garaži, ali sam ubrzo shvatio da to nije za mene i odustao, a uletio je Vjeran. Ipak, na njihovom prvom koncertu u KSETU, izašao sam kao gost na binu i otpjevao jednu pjesmu. To je bio moj prvi javni nastup, ili kako bi slikovito rekli: "skidanje junfa"! He he he... Nakon toga sam "naučio" svirati gitaru i osnovao bend "The Boppers". U stvari, bio je to jedan neobičan kvintet - sastavljen od mene, frenda iz škole i tri prateća ženska vokala... Možda ne bi bilo vrijedno spomena, jer je bend imao samo jedan nastup, da taj nastup nije bio u SKUC-u, mislim, na prvom rockabilly festivalu u ex YU, na kojem su još nastupali EX, Torpeda, Fantomi i Greasballsi (nadam se da nisam nikoga izostavio...). Isto tako, na tom nastupu sam prvi put izveo par autorskih stvari. Onda je došla pauza uzrokovana neizbježnim služenjem vojnog roka i nakon njega prvo okupljanje nečega što će se kasnije iskristalizirati kao Mississippi Queen. The Rockin' Kids su u moj život ušli preko Krune Katulića koji je ujedno zaslužan i za trade mark M. Queena (brod). Malo je poznato da je Kruno bio i jedan od suosnivača benda, a tako i poveznica mene s Kidsima. Doo-Wop nije imao nimalo utjecaja na moj rockabilly still koji sam njegovao sa M. Queenom, ali je zato imao ogromne zasluge za moje današnje bavljenje akapela pjevanjem u klapi Vinčace, s kojom sam, kakve li ironije, postigao veći uspjeh nego s rockabillyem (u hrvatskim okvirima, naravno).
Krajem osamdesetih u Hrvatskoj je bila dosta jaka rockabilly scena. S kime ste imali najbolje odnose i kako je to onda izgledalo? Da li ste imali dovoljno medijskog prostora za promociju?
U to vrijeme, kada je rockabilly scena bila u procvatu, među sobom smo se uglavnom rangirali prema stažu... Tko je duže bio u tom imageu, bio je veća faca. Tako smo se dosta bezosjećajno (ili nismo uopće) odnosili prema svim novim facama i jedini način da oni budu prihvaćeni s naše strane je bio da s vremenom dokažu da je to njihov način života, a ne prolazna faza. Iskreno rečeno, malo njih je to uspjelo... Od bendova je sve bilo toplo prihvaćeno (s više ili manje gunđanja), jer je te glazbe i dalje bilo drastično malo uprkos "velikoj popularnosti" (to jednostavno nije istina). Ovo me navelo da malo razjasnim "zlatno doba" rockabilly pokreta u Hrvata krajem 80'... Ta teorija se temelji po vrlo posjećenim rockabilly večerima u Kulušiću, a prava je istina da su velika većina tadašnjih posjetitelja tog kluba bili pozeri i "vikend rockeri" koji doma nisu imali ni R od rockabilly muzike. Mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim da je pravih rockabillya bilo oko stotinjak... Zato je medijskog prostora bila hrpa, jer je kontrabas u službi R'N'R a bio egzotika, a i u to doba se emitirao zagrebački treći program (Z3), na kojem smo se dobro nasvirali...
Kako je proteklo stvaranje sadašnje grupe Mississippi Queen? Otkuda su došle ideje, članovi?
Nakon povratka iz vojske, čuo sam da su moji rockabilly frendovi, Kruno Katulić i Renato Zgrablić - Pit, s još jednim Pitovim frendom s faksa, Vedranom Žankom, počeli nešto "neobavezno mutiti"... Dečki su odsvirali par nastupa u hillbilly-blues kombinaciji (Vedran je bio dobar gitarist sa telcom, Kruno je svrao akustiku, Pit akustiku i usnu harmoniku, a sve to uz višeglasno pjevanje). Meni se stvarno dopalo to što sam čuo, pa smo dogovorili jednu probu da vidimo kako će to zazvučati... jednog dana nam je prišla Janja, sestra Jurice Štelme koja je bila dio rockabilly ekipe i pitala da li bi mogli doći poslušati njenog mlađeg brata koji svira kontrabas... Kad smo ga prvi put vidjeli i čuli, bili smo više nego skeptični... On je tada tek nabavio kontrabas (prije je svirao violinu), nije znao niti mogao odslepati niti jednu pjesmu od početka do kraja i bio je još dječarac, ali kako se nama nikud nije žurilo, dali smo mu rok od mjesec dana da proba naučiti neke stvari i da nabije malo kondicije (smiješno mi je danas i pomisliti da sam mu ja pokazao osnovne slepove... ha ha ha). Kada smo opet došli, nismo mogli vjerovati svojim očima i ušima! Jurica je definitivno bio wunderkind... Sada je trebalo još smisliti ime. Izveli smo to na pomalo nesvakidašnji način. Svako je napisao svoje prijedloge na papir i onda smo napravili anketu među našom ekipom i na kraju je ispalo Mississippi Queen, a mogli smo biti i The Tennesee Riders, The Hillbilly Flys ili nešto treće.
Da li danas mislite da imate dovoljno prostora i publike u Hrvatskoj ili smatrate da ste popularniji vani?
Riječ "popularni" me malo zbunjuje... ne bih bio toliko hrabar ustvrditi da smo igdje popularni, ali pretpostavljam pošto distribucija naših CD-a ide preko Bear Familya po cijelom svijetu, više ljudi zna za nas vani nego u HR. Ono što je dobro u ovom trenutku je to što smo sve stariji, a i dalje etuziastični, pa nas ljudi promatraju s više respekta i dođu poslušati iako to nije muzika koju inače slušaju. Tako da su klubovi uglavnom puni uprkos činjenice da u HR trenutno ima 50-tak aktivnih rockabillya.
Pred rat u Sarajevu se desio prvi Rockabilly show, u organizaciji tadašnjeg Omladisnkog programa i Teddy Wilsona (Edina Kukavice). Vi ste bili jedan od sudionika istog. Kakve impresije, sjećanja, nosite s festivala i ko je pored Vas još nastupao tada?
Tamo sam bio sa Rockin' Kidsima i sjećanja na taj događaj su prilično blijeda... Koliko se sjećam, publika nije imala veze s rockabilly imageom, tako da mi nije bilo interesantno biti u publici, već sam malo poslušao što nudi ostatak YU, pozdravio se s Janetom, bubnjarem grupe Rock Terapija, s kojim sam se znao od prije i s jednim frendom iz vojske otišao tulumariti po Sarajevu. Sjećam se da sam tamo prvi (i zadnji) put vidio bend Vera Kvark, koji su bili prilično na glasu... i to je sve čega se sjećam. Nije baš previše...
Koliko je rockabilly danas zastupljen u Hrvatskoj, da li imate neke večeri posveće ovoj kulturi, šta ima novo od bendova?
Rockabilly scena u HR nikad nije bila jača. Ima više bendova nego ikad. Uvijek se s tim volim našaliti da trenutno imamo više bendova nego muzičara! Probat' ću nabrojati sve bendove: Med Men, Adam and his Nuclear Rockets, Mississippi Queen, Boom Pacha Boom, Tom and the Twisters, Rockabilly Cats, Swingers, River Sharks, B and the Bopps, a možemo tu navesti i The Hillbilly Preachers, koji su moj side project... uh! Toplo se nadam da nisam nikoga zaboravio... Tematske večeri su četvrtkom u Routu 66, jednom godišnje bude "Rockabilly showdown" u Purgeraju (ove godine je to 23.12.2008. godine), "Tear it up" festival u Medulinu i to je otprilike to.
Kako danas gledate na cijelokupnu rockabilly scenu kako na Balkanu, tako i u svijetu?
Za moj ukus ima premalo bendova koji "odskaču"... većinom su to kopije kopija, osrednji ili loši glazbenici, sakriveni iza teorije "da tako zahtjeva stil"... Oni koji se usude napraviti nešto novo ili virtuozno zasvirati, budu osuđeni od mase "jer se tako nije sviralo 50-tih". Scena je opterećena prosjećnošću. Autorske pjesme su uglavnom "Blue suede shoes" sa promijenjenim tekstom. Kod svakog benda imaš jednu-dvije stvari koje odskaču na albumu, a drugo možeš "samljeti u kobasice". Nekoliko godina praćenja scene sažeo sam u jedan kompilacijski CD koji vrtim. Bilo bi interesantno to ripati, pa staviti uz ovaj intervju, ali na žalost, neznam kako... Rockabilly škvadra je toliko opterećena oblekom i stilovima, da mi to graniči sa apsurdom. Animozitet između grupacija različitih podstilova (Tedsi, Neo, Authentic) je enorman i to mi se gadi. Muzika je za mene, ipak, umjetnost, nešto što bi trebalo biti puno dobrih vibracija i trebala bi biti oslobođena licemjerja i snobizma. Ali da ne ispadne sve tako crno, ono što je dobro je da je ekipa unutar svojih podstilova kao jedna velika familija. Družba je odlična, svi su nasmijani, nema agresive, zvijezde se ne ponašaju nedodirljivo, nego su zajedno sa ekipom, potpisuju CD-e, popričaju, itd.
Gdje svirate u posljenje vrijeme, kako je prošlo izdavanje albuma, kakvi su planovi za budućnost?
Sad, nedavno, imali smo par svirki po HR, a opet ćemo možda na proljeće. U međuvremenu ćemo otići jedan vikend zavrtit' se po klubovima u Berlinu, uskoro očekujemo još jednu turnejicu po FR i tako... Svi mi u MQ imamo dosta svirki sa strane, pa je nemoguće češće nastupati, a i ne znam koliko ima smisla, jer publike u HR baš i nema previše, pa čovjek može brzo dosaditi. Trenutno se osmišlja jedan projekt u kojem će sudjelovati M. Queen, a tome se prilično veselim... Plan je da Rhythm Bomb Records (naša diskografska kuća), okupi svoje zvijezde i napravi jedan zajednički album. Prvo bi svi došli na ar, otjedan dana kod mene na more tulumariti i uvježbati repertonda bi nastupili u Medulinu i na kraju otišli na snimanje u Berlin u Lighting Recording Studio našeg gitarista Axela Prefackea. Osim nas bio bi tu i Branko iz Mad Mena, Rayburn Anthony (USA), Doug Wilshire (AUS), Jason Lee Wilson(USA). Šta se novog albuma "Rockabilly Heaven Bound" tiče, kritičari su ga vrlo pozitivno ocijenili i preporučaju ga, ali još je rano govoriti kakva će biti potražnja za njim, jer je kriza izgleda nastupila i u ovoj branši. Najveći distributeri za našu glazbu u USA i GB su propali, pa je trenutno vrlo neizvjesno kako će to dalje funkcionirati.
Za kraj, neki Top All Time albuma?
To moram podijeliti u više kategorija... Rockabilly 50': "Johnny Burnette trio" (biblija rockabilly glazbe), "Sun Session" - Elvis; Neorockabilly: "Skin 'em up" - Shakin' Pyramids, "The Jets" - Jets, "Crazy Rhythm" - Crazy Cavan and the Rhythm Rockers; Country: "Greatest hits" - Hank Williams, Johnny Horton session sa Grady Martinom; Noviji Country: "Hillbilly Delux", "Buonas nochias from a lonely room", "Guitars, Cadillacs, etc" - Dwight Yoakam, "Loving proof" - Rick Van Shelton... Ma, teško je to ocijeniti, jer se sve manje slušaju određeni albumi, a sve više kompilacije... e, da i muzika iz filma: "Pat Garet & Billy The Kidd" - Bob Dillan.
Autor: Omar Kudović
Kao jedan vid promocije rockabilly kulture na Balkanu, odlučio sam se na intervju s hrvatskom grupom Mississippi Queen. Hrvatska rockabilly scena danas je jedna od jačih na Balkanu, kao što ćete vidjeti iz samog intervjua, ima veoma dosta grupa, objavili su odličnu kompilaciju - "CROckabilly" (kao nastavak predratne ploče "Blue Moon"). U BiH danas imamo samo jednu grupu koja njeguje rockabilly (na svoj način), brčanski Voodoo Cadillac, imamo jedan blog koji prati rockabilly dešavanja, http://rockabilly.blogger.ba i to je skoro sve. A prije rata u BiH smo imali odličan rockabilly show na tadašnjem Omladinskom radiju, koji je vodio Edin Kukavica alias Teddy Wilson, imali smo prvi rockabilly festival, a danas... Glavno je da još uvijek ima osoba koje vole i njeguju kulturu pedesetih godina. Zato, mislim, vrijedi ovaj intervju pročitati od početka do kraja... Uživajte...
Nakon ovoliko vremena i svega što je prošlo, kako gledaš na vaše početke rada? Da li je sve počelo kao "dječija igra" ili ste imali neke ozbiljne namjere? Prvi članovi grupe, snimke... kako je sve to tada izgledalo i kako to danas vidite?
Moram priznati da nikad nismo bili opterećeni uspjehom. Jednostavno, uživali smo svirajući i nismo težili izlasku iz klupskih okvira. Vjerovatno smo zato i ostali nepoznati većini Hrvata. Nismo se trudili raditi i snimati autorske pjesme jer smo uvjerenja da ta glazba jednostavno bolje zvuči na engleskom, a onda nije bilo ni smisla slati snimke na radio stanice, jer ako bi i pustile neku našu stvar, nitko nebi ni znao da je to hrvatski bend. Tako smo svirali do 2002. godine kad smo odlučili usporediti to što radimo sa onim što rade ljudi vani. Rezultat toga je bila nova "injekcija" bendu u stilu potpisivanja ugovora za Rhythm Bomb Records i novi početak.
Od kuda ljubav prema rockabilly zvuku? Ko su bili uzori?
Moje "navlačenje" na rockabilly zvuk je sramežljivo počelo u osnovnoj školi kada sam na poklon dobio ploču Elvisa. Naravno, bio je to SUN Session... Iako tada još nisam bio isključiv u odabiru glazbe, primjećujem, uvijek sam na pločama za omiljenu stvar imao neki klasični R'N'R'. Primjer toga je "Rockabilly boys" - Zvijezda, "Moj stari frend ima r'n'r bend", "Nema više benda kao Neoplanti" - Balaševića, "Dišpetožo" - Magazina, "Ulične tuče" - Parnog Valjka itd., a volio sam i bendove kao Animatori, Idoli, pa kasnije i Zabranjeno Pušenje, koji su u svojoj svirci imali dosta segmenata klasičnog R'N'R-a. Totalno navlačenje je došlo tek u drugom srednje, kada je i moj imidž nepovratno otišao u tom smjeru. Ono što je interesantno u mom slučaju je da sam u tu glazbu ušao preko imidža, a ne obratno. Filmovi kao "Briljantin", "Američki grafiti" i "Vatrene ulice", kao i jedan frend iz kvarta su imali presudan utjecaj na mene.
Koliko znam, neki prvi kontakti s rockabilly zvukom, došli u vidu doo wop grupe Rockabilly Kids. Kako je to izgledao i koliko je uticalo na tvoj daljni rad?
Nije to išlo tim redom... Prvi moj kontakt s rockabillyem je bio u bendu Greaseballs. Trebao sam biti lead vokal i dosta dugo smo vježbali kod Viduke u garaži, ali sam ubrzo shvatio da to nije za mene i odustao, a uletio je Vjeran. Ipak, na njihovom prvom koncertu u KSETU, izašao sam kao gost na binu i otpjevao jednu pjesmu. To je bio moj prvi javni nastup, ili kako bi slikovito rekli: "skidanje junfa"! He he he... Nakon toga sam "naučio" svirati gitaru i osnovao bend "The Boppers". U stvari, bio je to jedan neobičan kvintet - sastavljen od mene, frenda iz škole i tri prateća ženska vokala... Možda ne bi bilo vrijedno spomena, jer je bend imao samo jedan nastup, da taj nastup nije bio u SKUC-u, mislim, na prvom rockabilly festivalu u ex YU, na kojem su još nastupali EX, Torpeda, Fantomi i Greasballsi (nadam se da nisam nikoga izostavio...). Isto tako, na tom nastupu sam prvi put izveo par autorskih stvari. Onda je došla pauza uzrokovana neizbježnim služenjem vojnog roka i nakon njega prvo okupljanje nečega što će se kasnije iskristalizirati kao Mississippi Queen. The Rockin' Kids su u moj život ušli preko Krune Katulića koji je ujedno zaslužan i za trade mark M. Queena (brod). Malo je poznato da je Kruno bio i jedan od suosnivača benda, a tako i poveznica mene s Kidsima. Doo-Wop nije imao nimalo utjecaja na moj rockabilly still koji sam njegovao sa M. Queenom, ali je zato imao ogromne zasluge za moje današnje bavljenje akapela pjevanjem u klapi Vinčace, s kojom sam, kakve li ironije, postigao veći uspjeh nego s rockabillyem (u hrvatskim okvirima, naravno).
Krajem osamdesetih u Hrvatskoj je bila dosta jaka rockabilly scena. S kime ste imali najbolje odnose i kako je to onda izgledalo? Da li ste imali dovoljno medijskog prostora za promociju?
U to vrijeme, kada je rockabilly scena bila u procvatu, među sobom smo se uglavnom rangirali prema stažu... Tko je duže bio u tom imageu, bio je veća faca. Tako smo se dosta bezosjećajno (ili nismo uopće) odnosili prema svim novim facama i jedini način da oni budu prihvaćeni s naše strane je bio da s vremenom dokažu da je to njihov način života, a ne prolazna faza. Iskreno rečeno, malo njih je to uspjelo... Od bendova je sve bilo toplo prihvaćeno (s više ili manje gunđanja), jer je te glazbe i dalje bilo drastično malo uprkos "velikoj popularnosti" (to jednostavno nije istina). Ovo me navelo da malo razjasnim "zlatno doba" rockabilly pokreta u Hrvata krajem 80'... Ta teorija se temelji po vrlo posjećenim rockabilly večerima u Kulušiću, a prava je istina da su velika većina tadašnjih posjetitelja tog kluba bili pozeri i "vikend rockeri" koji doma nisu imali ni R od rockabilly muzike. Mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim da je pravih rockabillya bilo oko stotinjak... Zato je medijskog prostora bila hrpa, jer je kontrabas u službi R'N'R a bio egzotika, a i u to doba se emitirao zagrebački treći program (Z3), na kojem smo se dobro nasvirali...
Kako je proteklo stvaranje sadašnje grupe Mississippi Queen? Otkuda su došle ideje, članovi?
Nakon povratka iz vojske, čuo sam da su moji rockabilly frendovi, Kruno Katulić i Renato Zgrablić - Pit, s još jednim Pitovim frendom s faksa, Vedranom Žankom, počeli nešto "neobavezno mutiti"... Dečki su odsvirali par nastupa u hillbilly-blues kombinaciji (Vedran je bio dobar gitarist sa telcom, Kruno je svrao akustiku, Pit akustiku i usnu harmoniku, a sve to uz višeglasno pjevanje). Meni se stvarno dopalo to što sam čuo, pa smo dogovorili jednu probu da vidimo kako će to zazvučati... jednog dana nam je prišla Janja, sestra Jurice Štelme koja je bila dio rockabilly ekipe i pitala da li bi mogli doći poslušati njenog mlađeg brata koji svira kontrabas... Kad smo ga prvi put vidjeli i čuli, bili smo više nego skeptični... On je tada tek nabavio kontrabas (prije je svirao violinu), nije znao niti mogao odslepati niti jednu pjesmu od početka do kraja i bio je još dječarac, ali kako se nama nikud nije žurilo, dali smo mu rok od mjesec dana da proba naučiti neke stvari i da nabije malo kondicije (smiješno mi je danas i pomisliti da sam mu ja pokazao osnovne slepove... ha ha ha). Kada smo opet došli, nismo mogli vjerovati svojim očima i ušima! Jurica je definitivno bio wunderkind... Sada je trebalo još smisliti ime. Izveli smo to na pomalo nesvakidašnji način. Svako je napisao svoje prijedloge na papir i onda smo napravili anketu među našom ekipom i na kraju je ispalo Mississippi Queen, a mogli smo biti i The Tennesee Riders, The Hillbilly Flys ili nešto treće.
Da li danas mislite da imate dovoljno prostora i publike u Hrvatskoj ili smatrate da ste popularniji vani?
Riječ "popularni" me malo zbunjuje... ne bih bio toliko hrabar ustvrditi da smo igdje popularni, ali pretpostavljam pošto distribucija naših CD-a ide preko Bear Familya po cijelom svijetu, više ljudi zna za nas vani nego u HR. Ono što je dobro u ovom trenutku je to što smo sve stariji, a i dalje etuziastični, pa nas ljudi promatraju s više respekta i dođu poslušati iako to nije muzika koju inače slušaju. Tako da su klubovi uglavnom puni uprkos činjenice da u HR trenutno ima 50-tak aktivnih rockabillya.
Pred rat u Sarajevu se desio prvi Rockabilly show, u organizaciji tadašnjeg Omladisnkog programa i Teddy Wilsona (Edina Kukavice). Vi ste bili jedan od sudionika istog. Kakve impresije, sjećanja, nosite s festivala i ko je pored Vas još nastupao tada?
Tamo sam bio sa Rockin' Kidsima i sjećanja na taj događaj su prilično blijeda... Koliko se sjećam, publika nije imala veze s rockabilly imageom, tako da mi nije bilo interesantno biti u publici, već sam malo poslušao što nudi ostatak YU, pozdravio se s Janetom, bubnjarem grupe Rock Terapija, s kojim sam se znao od prije i s jednim frendom iz vojske otišao tulumariti po Sarajevu. Sjećam se da sam tamo prvi (i zadnji) put vidio bend Vera Kvark, koji su bili prilično na glasu... i to je sve čega se sjećam. Nije baš previše...
Koliko je rockabilly danas zastupljen u Hrvatskoj, da li imate neke večeri posveće ovoj kulturi, šta ima novo od bendova?
Rockabilly scena u HR nikad nije bila jača. Ima više bendova nego ikad. Uvijek se s tim volim našaliti da trenutno imamo više bendova nego muzičara! Probat' ću nabrojati sve bendove: Med Men, Adam and his Nuclear Rockets, Mississippi Queen, Boom Pacha Boom, Tom and the Twisters, Rockabilly Cats, Swingers, River Sharks, B and the Bopps, a možemo tu navesti i The Hillbilly Preachers, koji su moj side project... uh! Toplo se nadam da nisam nikoga zaboravio... Tematske večeri su četvrtkom u Routu 66, jednom godišnje bude "Rockabilly showdown" u Purgeraju (ove godine je to 23.12.2008. godine), "Tear it up" festival u Medulinu i to je otprilike to.
Kako danas gledate na cijelokupnu rockabilly scenu kako na Balkanu, tako i u svijetu?
Za moj ukus ima premalo bendova koji "odskaču"... većinom su to kopije kopija, osrednji ili loši glazbenici, sakriveni iza teorije "da tako zahtjeva stil"... Oni koji se usude napraviti nešto novo ili virtuozno zasvirati, budu osuđeni od mase "jer se tako nije sviralo 50-tih". Scena je opterećena prosjećnošću. Autorske pjesme su uglavnom "Blue suede shoes" sa promijenjenim tekstom. Kod svakog benda imaš jednu-dvije stvari koje odskaču na albumu, a drugo možeš "samljeti u kobasice". Nekoliko godina praćenja scene sažeo sam u jedan kompilacijski CD koji vrtim. Bilo bi interesantno to ripati, pa staviti uz ovaj intervju, ali na žalost, neznam kako... Rockabilly škvadra je toliko opterećena oblekom i stilovima, da mi to graniči sa apsurdom. Animozitet između grupacija različitih podstilova (Tedsi, Neo, Authentic) je enorman i to mi se gadi. Muzika je za mene, ipak, umjetnost, nešto što bi trebalo biti puno dobrih vibracija i trebala bi biti oslobođena licemjerja i snobizma. Ali da ne ispadne sve tako crno, ono što je dobro je da je ekipa unutar svojih podstilova kao jedna velika familija. Družba je odlična, svi su nasmijani, nema agresive, zvijezde se ne ponašaju nedodirljivo, nego su zajedno sa ekipom, potpisuju CD-e, popričaju, itd.
Gdje svirate u posljenje vrijeme, kako je prošlo izdavanje albuma, kakvi su planovi za budućnost?
Sad, nedavno, imali smo par svirki po HR, a opet ćemo možda na proljeće. U međuvremenu ćemo otići jedan vikend zavrtit' se po klubovima u Berlinu, uskoro očekujemo još jednu turnejicu po FR i tako... Svi mi u MQ imamo dosta svirki sa strane, pa je nemoguće češće nastupati, a i ne znam koliko ima smisla, jer publike u HR baš i nema previše, pa čovjek može brzo dosaditi. Trenutno se osmišlja jedan projekt u kojem će sudjelovati M. Queen, a tome se prilično veselim... Plan je da Rhythm Bomb Records (naša diskografska kuća), okupi svoje zvijezde i napravi jedan zajednički album. Prvo bi svi došli na ar, otjedan dana kod mene na more tulumariti i uvježbati repertonda bi nastupili u Medulinu i na kraju otišli na snimanje u Berlin u Lighting Recording Studio našeg gitarista Axela Prefackea. Osim nas bio bi tu i Branko iz Mad Mena, Rayburn Anthony (USA), Doug Wilshire (AUS), Jason Lee Wilson(USA). Šta se novog albuma "Rockabilly Heaven Bound" tiče, kritičari su ga vrlo pozitivno ocijenili i preporučaju ga, ali još je rano govoriti kakva će biti potražnja za njim, jer je kriza izgleda nastupila i u ovoj branši. Najveći distributeri za našu glazbu u USA i GB su propali, pa je trenutno vrlo neizvjesno kako će to dalje funkcionirati.
Za kraj, neki Top All Time albuma?
To moram podijeliti u više kategorija... Rockabilly 50': "Johnny Burnette trio" (biblija rockabilly glazbe), "Sun Session" - Elvis; Neorockabilly: "Skin 'em up" - Shakin' Pyramids, "The Jets" - Jets, "Crazy Rhythm" - Crazy Cavan and the Rhythm Rockers; Country: "Greatest hits" - Hank Williams, Johnny Horton session sa Grady Martinom; Noviji Country: "Hillbilly Delux", "Buonas nochias from a lonely room", "Guitars, Cadillacs, etc" - Dwight Yoakam, "Loving proof" - Rick Van Shelton... Ma, teško je to ocijeniti, jer se sve manje slušaju određeni albumi, a sve više kompilacije... e, da i muzika iz filma: "Pat Garet & Billy The Kidd" - Bob Dillan.
Autor: Omar Kudović
Review for "Did you say love"
CROATIAN
Ovaj CD mi je umalo promakao,što bi bila iznimna šteta, jer je jako dobar i paše mojim ušima već na prvo slušanje. Mississippi Queen donosi odličan album,na kojem je svaka pjesma odsvirana sa puno strasti, entuzijazma i rock`n`roll-a. Sva ta predanost i naporan rad, rezultirali su ovim sjajnim albumom koji mi se jako sviđa. To je jedno od onih izdanja, koje ubacite u liniju, zapalite cigaretu, natočite pivo i uživate u svakom trenutku. Autorske pjesme su vrlo „zrele“, te vas odmah privuku i jednostavno ih morate zavoljeti. Što se tiče obrada: prošle su zbilja lijep tretman i uloženo je puno truda u njihovo obrađivanje. Johnny Burnette "Cincinnati Fireball" je pjesma koja je teška za obradu, ali ovu verziju, jednostavno morate voljeti. "You`re My Baby", pjesma Johnny Cash-a, najviše poznata po obradi Roy Orbisona, "sjeda" odlično na album, kao i pjesma Johnny Horton-a "You You You", ali ono što moje srce tjera da zakuca brže, su autorske stvari. Poslušajte samo "Don`t Leave Me This Way" ili "I`m Going Home" i znat će te o čemu vam govorim! Glazbenici koju su radili na albumu su session profesionalci. Ivan Semeš-Sammy je fantastični gitarist, a Karlo ima vrlo ugodan glas za slušanje. Za kontrabasom je Jurica Štelma koji kompletira taj trio,i svira kontrabas baš kako ja volim:proizvodi jako cool dionice i zapravo svira taj instrument, umjesto jednostavnog "slap-click-clickety-click" kojeg danas i previše čujemo. Nestrpljiv sam čuti što će nam novo donijeti ovi momci,ali za sada, nisam završio sa slušanjem ovog albuma za još dugo vrijeme! Pet zvijezdica od mene! Postava Mississippi Queena: Jurica Štelma - Kontrabas Karlo Starčević - Ritam gitara, Vokal Ivan Semeš - Sammy - Solo gitara |
ENGLISH
This CD almost slipped through! Now that would've been a real shame, 'cause it's a mighty fine record that pleased my ears from the very first time I gave it a spin. Mississippi Queen delivered an excellent album, and every song has been taken care of with lots of passion, enthusiasm, and rock & roll by the band. All this commitment and plain hard labor results into this sparkling CD that I really like a lot. It's one of those platters that you throw in the player, puff a smoke, drink a beer and enjoy the ride. The selfpenned tracks have been well-matured and they grab you straight away. The coversongs underwent a nice treatment and received a great workover. Johnny Burnette's "Cincinatti Fireball" is a hard to cover song, but I just have to love this version. "You're My Baby", a Johnny Cash song, mostly known in Roy Orbison's rendition, goes down smoothly. So does Johnny Horton's "You You You", but what really makes my heart tick faster are the selfpenners on this album. Just listen to "Don't Leave Me This Way" or "I'm Going Home"! The musicians are seasoned pro's: Ivan Semeš-Sammy is an awesome guitar picker and Karlo has a very pleasant voice to listen to. Double bass player Jurica completes the treesome and plays his bass the way I like it: producing really cool lines and actually playing the thing, instead of overemphasizing on the "slap-click-clickety-click" that you hear too much nowadays. I can't wait to hear the next album from these boys, but for now, I'm not finished playing this one for a long while! 5 stars from Unc! Mississippi Queen are: Jurica Štelma - Upright Bass Karlo Starčević - Rhythm Guitar, Vocal Ivan Semeš - Sammy - Lead Guitar |